Prikaz
U Ex Pontu (1918), ranom Andrićevom delu, nazvanom „razgovori s dušom“ (Niko Bartulović), stilizovano je lično iskustvo u nastojanju da mu se, u lirskoj sentenci, pridoda značenje filozofsko-poetske istine, a da pri tom zadrži fabulativno-narativnu osnovu, na osnovu koje bi se mogla rekonstruisati stanja jednog zatočenika. Ta knjiga pesama u prozi razvrstana je u tri ciklusa: prvi ima 26, drugi 25, a treći 88 tekstova, uz završni „Epilog“. U strasnom lirskom monologu, pesnik se obračunava sa sobom, pokušava da u tamničkim bdenjima razreši unutrašnju dramu i oslobodi se traume izazvane utamničenjem. Nepravedan pad iza rešetaka u drugi, surov i mučan svet, gde je žrtva „na suhom ukletom sprudu“, dovodi pesnika u stanje da postavlja važna egzistencijlna pitanja i grozničavo razmišlja o svetu i mestu pojedinca u njegovim tragičnim okvirima.
Odlomak
*
Dva dana me već ne izvode ni na onaj jedan sat šetnje, jer kiša bez prestanka sipi.
Meni se čini da mi neprestano vlaga navire u ćeliju i da mi pada po licu i rukama kao lepljiv talog. Moj pokrivač je oštar i studen, moje jelo ima ukus limene posude i moja ćelija onaj neopisiv zadah uskog prostora u kom jedan čovek diše i živi, bez promjene i zračenja.
Ali tu za mojim vjeđama - sklopim li samo oči - živi sva veličina života i sva ljepota svijeta. Sve što je ikad samo taklo oči, usne i ruke moje sve je u mojoj svijesti živo i svijetlo na tamnoj pozadini ove patnje. Raskoš i ljepota života žive neuništivo u meni.
I sad kad sam sve to izgubio puni mi dušu beskrajna blagodarnost za sve mnogostruke i divne darove što ih život daje onima koji su srećniji od mene.
Otkud mi ovo čudno osjećanje?
Ja kroza nj prolazim kao kroz tamnozeleni mir i mirisnu tišinu omorikove šume u ljetnji dan. I zaboravljam sve oko sebe.
*
Koga li ljubi sada ona mlada žena? Ona mlada žena koju sam našao jednog ljeta lijepu i dozrelu od šesnaest godina, prolazi - bogzna zašto – jutros mojim sjećanjem.
Koga ljubi sada ona mlada žena?
Jednom sam na maloruskoj ravni našao crven i krupan cvijet: njegova sočna čaška , kratka cvata, nudila je, u široko rastvorenim laticama, svoje nadrasle prašnike svim vjetrovima.
Koga ljubi sada ona mlada žena?
Nikad nije bilo između nas riječi (ja sam teško i razumjevao njen jezik) i naš odnos nije imao nikada određenog imena. Pod zvijezdama sam je ljubio do umora i do ponoći sam ležao na travi, s glavom u njenom krilu.
To je bila žena za ljubav i predavala se nijema od strasti i suznih očiju, šapućući isprekidane riječi o vjernosti.
Koga li ljubi sada ona mlada žena?
*
Budući! Slobodna djeco; zoro noći naše, kad se budu slobodni i visoki domovi vaši ocrtavali na istom nebu, koje je gledalo patnju našu i sram i smrt, niko neće pomišljati da ti moćni temelji počivaju na našim kostima. Sreća bezbrižna i misli naprijed samo.
Što će vas sjećati otaca vaših koji su bili veći u trpljenju nego u borbi?
Vaš život biće naš zaborav.
Tek u nesvjesnoj suzi vaših ženâ, u zanosima mladićâ, maštanju djevojakâ, moćnoj svirci ili riječima vaših pjesnika, bljesnuće možda na čas spomen otaca vaših čiji je život bio kratak, a bol ogroman. Tek najbolji među vama osjetiće, možda, da iz tih svagdanjih događaja bije, kao vjetar, beskrajna žalost mrtvih i nijemih života koji su živjeli i mrli za vas, Budući!
*
Žene, ja ne znam kome ste vi bili blaga kiša jutarnja, ali u naš život ulazite kao pljusci nošeni vihorima. Preko naših bijelih tjelesa pjeni se bučno život naš, zaustavlja se u virove i pada strmoglavce.
Ta mudrost nije lijek, ni starost ne pomaže, i kad sve umukne, vaš je glas još u bilu krvi moje.
S čega mudračeve oči mute i svetačke usne blijede?
Ženo, što ne možemo da te jasno vidimo kao pračovjek ženku na suncu, nego si postala strašna vizija i otrov krvi naše, pa bježimo pred tobom, i dok mislimo da si daleko, ti bdiješ u našim mislima, i dok hoćemo u radu da te zaboravimo - gle! - na svim našim djelima tanke vijugave linije, tragovi tvojih nevidljivih prsta.
Šta znači talasava linija vašeg tijela? I ta nijema, bijela, raspjevana ljepota koju nemirno lovimo kao djeca leptira, a ona nam, naizmjence, ili zadaje bol ili pretvara u gorčinu?
Žene, u očima vašim sja ulomak jednog ljepšeg neba koje je sjalo nad srećnijim stvorovima no što smo mi i za neke strahovite kataklizme prslo u parčad.
*
Visoka plava gosođo iz Maribora, ako Vas se jutros - sav u radosti voćnjaka koji cvate - sjećam, vjerujte da je bez gorčine neispunjene osvete, jer ja sam srećno zaboravio, a opraštati nemam šta, jer sam i onda jednako žalio sebe i Vas.
Da, u Vašem gradu sam, nepoznata plava gospođo, saznao kako je ići blijed, umoran i satrven vlažnim ulicama, dok sa rasvijeteljenih balkonâ plješću bešćutni muškarci i okrutne žene. Od Vas sam saznao kako je vezanu, nemoćnu robu kad mu pljuju u lice.
To je bilo davno, a ja sam, evo, sve srećno preturio. Ali nevolja redom ide; možda je kakva nesreća pala i na Vašu kuću s balkonom; pa mi Vas je žao, jutros, kad pomislim da Vam u Vašem bolu možda katkad još i naša blijeda prekorna lica mute trzav san.
*
Epilog
Mnogo samuješ i dugo ćutiš, sine moj, zatravljen si snovima, izmoren putevima duha. Lik ti je pognut i lice blijedo, duboko spuštene vjeđe i glas kao škripa tamničkih vrata. Iziđi u ljetnji dan, sine moj!
- Šta si vidio u ljetnji dan, sine moj?
Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vječno, a čovjek slab i kratkovjek.
- Šta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?
Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vječna.
- Šta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?
Vidio sam da je ovaj život stvar mučna, koja se sastoji od nepravilne izmjene grijeha i nesreće, da živjeti znači slagati varku na varku.
- Hoćeš da usniš, sine moj?
Ne, oče, idem, idem da živim.